Iako se glavnina radnje odvija duboko u rakama najstarijeg pariškog groblja, Pročišćenje je najmanje knjiga o mrtvima; kako to uvijek biva, ona se bavi onima koji su itekako živi…
Pročišćenje prati mladog inženjera Jean-Baptista Baratta, provincijalca koji dobije zadatak da premjesti i “pročisti” najstarije i pretrpano pariško groblje, Groblje nevinih, koje “guta pariška trupla od pamtivijeka” i koje počinje zagađivati grad i njegove stanovnike doslovno razlijevajući im svoj sadržaj u podrume i kuće. Baratt ambiciozno kreće u taj poduhvat, no ne ostaje imun na dekadenciju Pariza, a dotiču ga i opozicijska politička strujanja iz podzemlja.
U fabularnom smislu, vrlo brzo, gotovo na samom početku, čini se kao da autor gubi konce iz ruku i prepušta likovima i simbolizmu da određuju preostale dvije trećine knjige. Cijela je knjiga jedna velika metafora, krenuvši od naslova – doslovno pročišćenje zemlje od kostiju, preko metaforičkog pročišćenja otrovne i nezdrave društvene atmosfere Pariza 18.-tog stoljeća koje počiva na trulim duhovima prošlosti, i naposlijetku pročišćenja koje se događa u samom Barattu. Svako to pročišćenje započinje oštrim udarcem, jasnim rezom između staroga i novoga. Sam čin iskapanja groblja nedvosmislena je metafora za ono što će u Parizu uslijediti kroz koju godinu.
“Monsieur Saint-Méard orguljaš je u ovoj crkvi”, kaže Jean-Baptiste.
“Bivši orguljaš”, kaže Armand, “jednom kad ova gospoda započnu s radom. Ali kanim sudjelovati u vlastitom uništenju. Zar nemamo svi bar pravo na to?”
“Naši stari tako su vjerovali, monsieur,” složi se Lecour.
“A jesmo li mi novi stari?”
“Mi smo ljudi,” kaže Lecoeur,” koji će pročistiti Pariz.” (…)
“Riješit ćemo se prošlosti,” kaže Armand glasa namještena na pola puta između iskrenosti i komedije. “Povijest nas je dovoljno dugo gušila.”
Pročišćenje vrvi naturalističkim elementima – neki ne bi mogli biti jasniji ni da sjajnim neonskim slovima na koricama bliješti “nasljeđe, trenutak i rasa“, no zanimljiv je način na koji autor njima barata. Čini se kao da se igra kockicama, dekonstruira ustaljenu formu i od istih kockica gradi nešto novo, modernije, lišeno naivnog idealizma (likovi se često referiraju na Voltaiera, skiciraju vlastite utopijske svjetove). Uz priličnu dozu cinizma nekoga tko zna u kojem smjeru idu društvena previranja i da revolucija ždere vlastitu djecu, od svog idealista Baratta stvorio je naizgled Mesiju koji donosi promjene, metaforičko uskrsnuće mrtvih, da bi ga na kraju poveo puni krug odakle je sve krenulo.
“…Ali gaji li još uvijek iste ambicije? Jesu li, primjerice, postale manje ambiciozne? I ako jesu, što je zamijenilo ambiciju? Ništa junačko, čini se. Ništa čime bi se mogao razmetati. Želja da počne iznova, stamenije na čudesnoj prljavštini koja čini svijet, da živi sred nesigurnosti, nereda, ljepote. Da živi što hrabrije. Hrabrost će biti neophodna, u to ne sumnja. Hrabrost da djeluje. Hrabrost da odbije.”
Knjiga -metaforički, naravno, završava smrću i izbacivanjem lešine nečega što u vlastitom okruženju strši kao…pa, slon u Parizu (ne, ozbiljno).
“Ne možeš ništa zamjerati budućnosti i njezinim donositeljima.”
“A budućnost je dobra što god donijela?”
“Da,” odvrati Armand bez imalo oklijevanja.
“Ne vjerujem u to,” kaže Jean-Baptiste.
“Misli na svjetlo,” kaže Armand.
“Svjetlo?”
“Crkva les Innocents stotinu godina nakuplja sjene. Ti ćeš ih osloboditi. Pripustit ćeš unutra svjetlo i zrak. Pripustit ćeš unutra nebo. To je budućnost!”
“To je metafora,” kaže Jean-Baptiste.
“Metafora? Gdje si ti išao u školu?”
“Nogent-le-Rotrou.”
Millerov stil je besprijekoran i savršeno očuvan u prijevodu Ozrena Doležala i zaista sam uživala čitajući. Niti jedna rečenica ne strši, ni na jednu riječ se nisam potepala, i da nije tog kristalno čistog stila, vjerojatno bi ukupan dojam o ovoj knjizi bio nešto drukčiji. Naime, uz silnu i ne previše suptilnu simboliku i metafore, ponekad se činilo da čitam knjigu za lektiru ili esej konstanto razmišljajući što je pisac htio reći. A najiskrenije, ukupni dojam je da se autor zaigrao već spomenutim kockicama bez neke jasne niti ili svrhe; kao da je eksperimentiranje postalo svrhom samo po sebi.
[…] za daljnje preporuke (iako se radi o različitim gradovima i povijesnim razdobljima) bacite oko na Pročišćenje Andrewa Millera – još jedna knjiga koja se bavi topografijom gradova kroz leću […]