Pet se rijeka srelo u šumovitoj dolini nije ni prva ni posljednja knjiga koja istražuje koliko smo zapravo povezani s ljudima za koje vjerujemo da s njima nemamo nikakvih dodirnih točaka.
Naposlijetku, teza o šest stupnjeva odvojenosti (eng. “six degrees of separation”) poznata je još od 1929. Teorija se temelji na postavci da se između svake dvije osobe na svijetu može uspostaviti neka veza kroz najviše šest koraka ili kontakata – ” prijatelji prijateljevog prijatelja”. No Pet se rijeka srelo u šumovitoj dolini tom se tezom pozabavila na iznimno dirljiv i liričan način.
Šest stupnjeva odvojenosti
Ideju je istoimenom dramom 1990. popularizirao John Guare, a s obzirom na činjenicu da je i Barney Norris prvenstveno dramski pisac, nije nerealno pretpostaviti da ga je za Pet rijeka inspirirala i ova teza.
Mnogo mi se vjerojatnije čini da je Norris zapravo ugledao kreativni džep u paradoksu današnjeg društva; dok svijet istovremeno postaje globalno selo (dovoljno je pogledati s kime ste i kako povezani na LinkedInu), čini se da sve manje znamo o ljudima s kojima doslovno dijelimo stambeni prostor.
Na jednom takvom malom i geografski tijesnom uzorku od pet vrlo različitih ljudi Norris gradi dirljivu i pamtljivu priču koja se ne ispušta iz ruku.
Pet rijeka
Norris svoju priču smješta u svoj rodni Salisbury, engleski grad s dugom poviješću koji se razvio u dolini gdje četiri rijeke utječu u rijeku Avon. Autor u tome vidi posebnu mistiku, kao i stanovništvo koje je grad osnovalo, a u blizini podiglo i Stonehenge, te stoljećima kasnije poznatu katedralu.
Pet rijeka što se srelo usred ove naplavne doline nikada ne stižu na isto mjesto u isto vrijeme. Nadder i Ebble i Wylye i Bourne utječu u Avon na različitim točkama, susrećući se s vremena na vrijeme s ovim ostalim vodama, skupljajući se u zastajkujućim dodacima u jedan glas Avona, tako da, premda pet rijeka utječe u ovaj grad i u ovu priču, iz njega istječe samo jedna, a svi se ostali glasovi gube u refrenu, nijedna njihova priča nikada ne završava, već ponovno nestaje u većoj vodi iz koje su i proizašle, pronalazeći svoj put do mora. Nema nijednog čistog akorda u kojem ovih pet rijeka sve pjevaju u istom trenutku, no one su svejedno ritam i puls ovog krajolika; kad ocrtate kartu prolazaka i pjesama ovih rijeka, ocrtali ste i kartu cijelog grada.
Salisbury je tako, metaforički gledano, postao svijet u malom, jedna savršeno isprepletena minijatura bitno različitih- i tako običnih- ljudskih života.
Norrisovih pet likova labavo su povezani, kao ljudi koje srećete na ulici – znate da postoje, ali im ne pridajete previše pažnje jer s njima nemate drugih dodirnih točaka.
No jednog dana, jedna žena strada u prometnoj nesreći. I dok se njezin monolog primiče kraju, pozornicu preuzima udovac koji je bio u automobilu s kojim se sudarila, a nakon njega na red dolaze i ostali likovi – usamljena supruga vojnika, jedan zaštitar, i jedan mladi čovjek koji će sve njihove životne priče povezati i zaokružiti u jednu cjelinu.
Bez početka i kraja
Norris ovom knjigom naglašava da smo svi ipak dio većeg mozaika koji tvori vrlo zanimljivu sliku ako nam se ikad ukaže prilika da je sagledamo s određenim odmakom.
Ne mogu zamisliti da bilo koji život može biti pravi život ako nije poput bršljana isprepleten s nečijim tuđim. Tako vam dani dobivaju značenje i važnost, ako nekoga drugoga uspijete nasmijati, nagnati da nešto osjeti, ako uspijete postati dio bogatijeg uzorka. Čini mi se da je to jedina istinski predivna stvar na svijetu.
Ljepota ove knjige po meni je prvenstveno u divnom, prilično melankoličnom stilu. Njezina priča vas neće prikovati napetošću, intrigama, ili misterijama, nego jednostavnim životnim pričama koje se događaju svakodnevno svuda oko nas.
Zaokupljeni vlastitim životnim putevima, često iz vida ispuštamo činjenicu da milijarde života na ovome planetu supostoje s našim. U istom trenutku ljudi za koje ni ne znamo da postoje dišu isti zrak kao i mi, bave se svojim životima, stvarima, i problemima o kojima najvjerojatnije nikada nećemo saznati ništa.
Ima neke tihe ljepote u tome, u tim slučajnim križištima koje bi neki opisali kao sudbinu, i putevima koji mijenjaju tokove zbog naizgled beznačajnih stvari.
Možda i nečeg voajerskog, kao kada prolazite kraj osvjetljenog prozora pa i nehotice pogledate unutra. Iako te minijature nisu ni približno dovoljne da o nekome ili nečemu stvorimo potpunu sliku, jedan trenutak ponekad je dovoljan da uhvatimo nešto – ugođaj, neki predmet, glas, miris – koji prepoznamo kao svoj.
Svijet je prepun stvari odgođenih zbog krivih razloga koje bi iznenada mogle postati nemoguće bez ikakvog upozorenja. One lebde zrakom poput duhova, usta i očiju zauvijek zašivenih. Oni nikada neće moći progovoriti, no vi ste ti koji ste ih onamo stavili, vi ćete uvijek biti prisiljeni gledati ih.
Svaki od Norrisovih likova odlično je izgrađen i prepoznatljiv. Iako neki likovi vrlo brzo napuštaju centar pozornice, njihove priče time ne završavaju. Njihove početke i krajeve vidimo kroz perspektivu ostalih likova, što knjizi daje neku posebnu dinamiku i čar.
Ako vam svijet okrene leđa, ima načina na koji se možete izboriti za sebe. Možete osporiti to što vas tišti, možete nešto po tom pitanju učiniti. Ili, ako to ne ide, možete otići iz svijeta u kojemu ste i pobjeći u neki drugi. Sami ga oblikovati. Pričati ga poput priče dok ne počne dobivati smisao. Nema problema koji na neko vrijeme nije moguće izbjeći, samo dok ne ojačate, samo dok ne postanete spremni da se s njim suočite. Možete biti jedan od onih dječaka koji se skrivaju usred ničega. No ako taj trik još niste savladali, ima i gorih stvari nego uhvatiti se koprive dok vam problem teško leži na srcu.
Pet se rijeka srelo u šumovitoj dolini knjiga je kao stvorena za duge kišne dane kada poželite ušuškati se u nešto veće od tople dekice. Ako joj date priliku, brzo će vas uvući i zauzdati liričnim ulomcima i autentičnim glasovima likova koji ne moraju biti heroji da bi zadržali vašu pažnju.
Imala sam tu sreću da sam joj mogla posvetiti cijeli jedan sumorni siječanjski dan, i mislim da je to uvelike pridonijelo cjelokupnom dojmu. Jer ovo nije knjiga kroz koju se leti, nego lagano kotrlja na valovima njezinih bogatih, dugih i izdašnih paragrafa.
I nadam se jednom “kotrljati” i po engleskom izdanju.
Hrvatski prijevod potpisuje Martina Pranić, a knjiga je dostupna na webshopu Znanja u nakladi Vorto Palabra.
