Vlak siročadi se činila kao knjiga koja će me ostaviti grcajući u suzama, no cijela priča je predvidiva, mlaka i podređena nekom zbrzanom happy end-u.
Vlakovi siročadi
Autorica priču gradi oko Vivian Daly, koja je samo jedno od stotina tisuća djece koja su između 1845. i 1929. vlakovima prevožena s istočne obale SADa do farmerskih područja Srednjeg zapada.
U poznim godinama Vivian upoznaje Molly, problematičnu tinejdžericu koja radom za opće dobro pokušava izbjeći popravni dom.
Vivian i Molly imaju mnogo toga zajedničkog. Mogu li jedna drugoj pomoći zaliječiti rane iz prošlosti?
Kao mami jednog devetogodišnjaka srce mi se slama na samu pomisao da on nekome nije centar svijeta, da nije mažen i pažen kao kap vode na dlanu.
Vivian u toj dobi prelazi od obitelji do obitelji i trpi zlostavljanja najgadnije vrste. Dijelovi u kojima se Vivian prisjeća trenutaka teškog rada, gladi i zlostavljanja zasigurno nikoga ne mogu ostaviti hladnim.
No tih trenutaka u kojima sam zaista mogla suosjećati s njom je toliko malo i sažeti su u prvoj trećini knjige. Možda i zbog jezika, sve samo ne svojstvenog devetogodišnjacima.
Vivianino djetinstvo ne pripovjeda 92-godišnja Vivian, nego su ta poglavlja pisana iz perspektive Vivian sa devet, dvanest, četrnaest godina, a jezikom i riječnikom starice.
O Molly samo od autorice čujemo da je buntovnica, tvrdoglava i problematična djevojka koju neprestano treba izvlačiti iz nevolja, no osim krađe knjige na početku priče ništa od toga ne vidimo na djelu.
“Ona jako dobro zna kako se osjećaš kad moraš zatomiti svoje prirodne sklonosti, kad se moraš smješkati, a ne osjećaš nikakvu radost. Nakon nekog vremena više uopće ne znaš koje su tvoje potrebe. Zahvalan si na najmanjoj naznaci ljubaznosti, a zatim, kako postaješ stariji, sve si sumnjičaviji. zašto bi netko išta učinio za tebe, a da ne očekuje ništa za uzvrat? I usput-većinom je baš tako. Uglavnom vidiš najgore u ljudima. Naučiš da većina odraslih laže. Da ljudi gledaju samo svoju korist. Da si zanimljiva samo ako si nekome korisna.
VLAK SIROČADI ~ Christina Baker Kline
I tako ti se oblikuje osobnost. Znaš previše, i to znanje te čini opreznom. Postaješ uplašena i nepovjerljiva. Izražavanje osjećaja nije ti prirodno pa ih naučiš glumiti. Pretvarati se. Pokazivati suosjećanje koje zapravo ne osjećaš. I tako se naučiš uklopiti, ako imaš sreće, izgledati kao svi drugi, iako si slomljena iznutra.”
Teško je u detalje objasniti što me posebno smetalo bez da previše toga odam, no u grubim crtama može se sažeti ovako: pohvalno je što je autorica izabrala vlak siročadi dosta nepoznat, a posljedicama tako dalekosežan dio povijesti.
Pohvalno je i što je ton knjige izrazito optimističan.
Ali zbog te težnje da se sve lijepo poveže ružičastom vrpcom kroz neke se dijelove priče samo “protrčalo” iako su oni uvelike odredili živote brojnih likova.
Tragična priča i mlaka izvedba
Naposlijetku, razrješenje nekih događaja koji su njihova direktna posljedica jednostavno zvuče kao “ s neba pa u rebra“, jednostavno… ne.
Meni je ovdje bilo premalo prave emocije, a previše melodrame, nešto poput onih obiteljskih dramica koje smo prije gledali nedjeljom popodne na državnoj televiziji. Previše tell, a premalo show. Previše forsiranja, premalo iskrenog ulaska u Vivianin i Mollyn unutrašnji svijet.
Za one koji traže slično štivo, pada mi na pamet Jezik cvijeća, koji je po meni puno bolje sažeo problematiku brige za siročad u modernom društvu.
Vlakovi siročadi zaista su interesantna tema za one koje zanima taj dio povijesti, ali mislim da ova knjiga, osim pokojih referenci koje zvuče kao copy-paste sa službene stranice Društva za zaštitu djece, ne nudi ni približno toliko obzira koliko su sva ta djeca zaslužila.
Vlak siročadi za hrvatsko je tržište prevela Zrinka Budak, a knjigu možete nabaviti kod na webshopu izdavača.
Sve recenzije Kutka za knjigu dostupne su ovdje.
